EKRAN UNTRANSLATED

Kako je bh. režiserima oduzeto pravo da snime osrednji ili loš film: Nevolje sa nagradama i film kao kolektivna svojina

leave a comment »

By Adisa Čečo

Na ulazu u berlinsko kino Palast, nekoliko minuta prije početka novinarske projekcije filma Grbavica Jasmile Žbanić u okviru Berlinala, postariji Skandinavac kaže svojim prijateljima: »Lijepo je vidjeti da nas, ljubitelja bosanskog filma ima ovako mnogo Njegova rečenica zanimljiva je iz nekoliko razloga. U prvom redu jeste neobično vidjeti da se u rano jutro radi debitantskog filma neke mlade Bosanke pred kinom iskupe stotine novinara. Još interesantnija je njegova upotreba sintagme »bosanski film«. Šta je to u stvari i da li uopšte postoji? Šta podrazumijevamo pod »bosanskim« ili »novim bosanskim filmom«, i kako takva klasifikacija zvuči nama, Bosancima i Hercegovcima.

Na prvi pogled to je grupa veoma različitih režisera, filmova i poetika- ali ma koliko zagovarali tezu da Srđana Vuletića, Pjera Žalicu, Ahmeda Imamovića, Danisa Tanovića, Nedžada Begovića ili Jasmilu Žbanić ne možemo svrstati u isti koš, oni očigledno dijele sličan talenat, zatim obrazovanje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, i što je još važnije, slično (ratno) iskustvo koje im omogućava da kao mladi ljudi snimaju iznenađujuće zrele filmove. Međutim pravi zapleti i prava priča o »bosanskom filmu« nastaju kada je film već završen a Bosanci i Hercegovci sačekaju odluke međunarodnih kritičara da bi znali da li će im se i koliko domaći film dopasti.

Posebno interesantan i ilustrativan primjer za priču o bosanskohercegovačkom filmu je Grbavica, nagrađena Zlatnim medvjedom. Prije dvije godine Jasmila Žbanić bila je dobro poznata u filmaškim krugovima kao autorica nekoliko odličnih dokumentaraca (Crvene gumene čizme, Slike sa ugla, Rođendan) ali šira javnost i takozvani »obični ljudi« o njoj nisu imali pojma. Kada sam, duboko dirnuta njenim dokumentarnim antiratnim filmom o raspadu jedne generacije Slike sa ugla, poželjela sa njom napraviti intervju, u svom magazinu, inače veoma naklonjenom filmu, dobila sam jedva jednu stranicu i stubac prostora. U tom intervjuu Jasmila je najavila i snimanje Grbavice koje je kasnije proteklo bez veće medijske pažnje. Danas, nakon Zlatnog medvjeda, Jasmilu svi poznaju. Najtiražnije dnevne novine štampaju njen poster, a sve bh. Novine – od političkih sedmičnika, preko ženskih časopisa, do listova sa ukrštenim riječima, svi je imaju na naslovnoj stranici!

Opet se ponavlja, u zadnjih pet godina često viđen scenarij- dok režiser sakuplja pare i obilazi pragove potencijalnih koproducenata i sponzora, za njega i njegov projekat niko ne zna. Kada se osvoji kakva nagrada, ona je automatski zajednička, opće svenarodno dobro i svaki Bosanac i Hercegovac (stanovnici Republike Srpske su tu nažalost nešto suzdržaniji) osjeća se kao da baš on ili ona konačno dobiva zasluženog Oscara, Felixa, Zlatnu palmu, ili Medvjeda, koje sad, po uzoru na dekadentne holivudske zvijezde može držati u kupatlu ili davati djeci da se poigraju. Dežurni branioci javnog morala onda skoče da objašnjavaju kako puk nema nikakvo pravo na tu nagradu i kako smo primitivni u svojoj želji da organizujemo javne dočeke reditelja (i kipića), koncerte, vašare i druge vidove slavlja sebi na radost a filmskim umjetnicima u čast.

Iskreno, ne vidim u čemu je problem što izmučen, osiromašen i depresivan narod nađe povod da se obraduje, pa makar i »tuđem« uspjehu. Također ne smatram ni da je uspjeh bh. režisera toliko tuđi. Niko od ljudi koji slave nagrade nije za film doduše učinio ništa, niko od svoje bijedne i neredovne plate i penzije nije izdvojio pet maraka i rekao producentima – »Evo, u redu je, nek vam se nađe«. Ali zato svako od tih ljudi koji se raduju jeste na posredan ili neposredan način preživio i svaki dan preživljava bosansku svakodnevnicu koja je inspiracija, tema i ulaznica na međunarodnu scenu ovdašnjim režiserima

Problem sa međunarodnim uspjehom bh. filma je nešto drugo. Isti onaj izmučeni, osiromašeni i depresivni puk koji za film nije učinio ništa, silno se uvrijedi kada se neki od bh. filmova vrati sa stranog festivala bez viđenije nagrade. Onda dokoni kritičari amateri listom počnu objašnjavati kako je neki film loš, čim »vani« nije osvojio nagradu i kako se od početka znalo da od njega nema ništa. Apsolutno se ne prašta neuspjeh niti se ostavlja mogućnost da neki film može biti dobar iako se više dopao domaćoj publici nego međunarodnim žirijima. Prekrasna intimna mala porodična drama Kod amidže Idriza (Pjer Žalica) velikim dijelom zasnovana na jezičkim dosjetkama i bosanskom starogradskom folkloru, proglašena je lošim filmom, samo zato jer na međunarodnoj sceni nije ostvarila veći uspjeh. I Ljeto u zlatnoj dolini Srđana Vuletića doživjelo je sličnu sudbinu, jednako kao i šarmantna komedija Benjamina Filipovića Dobro uštimani mrtvaci. Prvoklasna dokumentarno-igrana komedija Nedžada Begovića Sasvim lično pohvaljena je tek nakon pozitivnih kritika u hrvatskoj štampi, ali režiseru jedva da je oprošteno što nije »barem« nominovan za Oscara.

U euforiji izazvanoj velikim uspjehom Ničije zemlje, te filmova Gori vatra, kratkometražnog igranog Deset minuta, završno sa Grbavicom često se zaboravlja da je sasvim normalno u zdravoj filmskoj produkciji imati dobre, ali i osrednje pa i loše filmove. Bh. režiserima se odriče pravo na loš film. Skoro svaka prva klapa, svaki početak snimanja filma (posebno ako je režiser »muškarac, Evropljanin, bijelac srednjih godina«, pa još i prijatelj sa novinarima) praćen je ogromnim očekivanjima i još većom pompom. Ispostavi li se da je na primjer režiser previše kalkulisao sa međunarodnim očekivanjima pa jednostavno napravio loš film (kao što se desilo Ahmedu Imamoviću sa ljubavnom ratnom gay pričom Go West), neuspjeh se prešuti, zataška, naizgled zaboravi, ali se režiseru greška vrlo teško oprosti. I Danis Tanović, čovjek koji je započeo eru »novog bh. Filma«, mogao bi ovih dana slabo proći jer se po stranoj štampi počinju pojavljivati loše kritike njegovog filma Pakao. Čak i kada nikada više u životu ne bi snimio ni jedan jedini film, Danis je za promociju Bosne i Hercegovine kao i za svjetsku kinematografiju učinio više nego dovoljno. Međutim, sva euforija i ljubav prema njemu, naglo bi se mogli istopiti, ne nastavi li nizati uspjehe, a svjetsku pažnju i zvjezdanu prašinu usmeravati na izmučenu, osiromašenu i depresivnu zemlju koju su njeni režiseri posljednjih godina razmazili.

Bosanski političari su srećom ili nažalost počeli uviđati moć filma, na svijetu najpopularnije i najkomercijalnije umjetnosti. Neki od njih bi dali »gaće sa guzice« (doduše državne) samo da ih se uslika kako na berlinskom, kanskom ili venecijanskom festivalu ćaskaju sa kulturnim filmskim svijetom. Dobra strana toga je što ljudi koji posjeduju pravu moć (čitaj- novac, odnosno lak pristup državnom budžetu) počinju izdvajati novac za snimanje novih filmova. Loša strana je u tome što počinju izdvajati novac samo za snimanje filmova i organizovanje filmskog festivala. Film je odjednom postao nasušna potreba, a novac namijenjen muzejima i bibliotekama (koji se zatvaraju jer godinama nemaju novca za plate zaposlenima i grijanje) nekritički se preusmjerava na film. Argumenat – »Pa neka, kad smo jedino u tome dobri,« dugoročno je poguban. Ta tvrdnja najprije nije istinita: Bosna i Hercegovina ima jednako dobru književnu scenu, konceptualiste, fotografe … Iako manje popularne, i druge umjetnosti, te kultura u širem smislu (kulturne institucije, muzeji, arhive, biblioteke) su nužne za zdravo društvo i za odgajanje inteligentnih, obrazovanih i osvještenih individua, budućih građana. Pa i današnje režiserske zvijezde (ma koliko to nerado priznali) svojedobno su imale besplatno obrazovanje, bogate biblioteke, kinoteku, video arhive … Dugoročno ne možemo očekivati uspjeh ni u čemu, pa tako ni u kinematografiji, ako djeca nemaju čak ni kina u koja bi otišla da bi se zaljubila u njegovo veličanstvo film (većina bh. gradova danas nema ni jedno jedino kino koje je u funkciji).

Sve nabrojano, dio je fenomena znanog kao »bosanskohercegovački film«. Srećom, mladi Bosanci i Hercegovci, mlade Bosanske i Hercegovke snimaju filmove, jednako kao što pišu knjige, vježbaju ples ili se bave sportom, ne očekujući podršku od korumpiranih političara ili tajkuna sa policijskim dosjeima. Intuitivno uče lekciju koju su protekle generacije propuštale – Mi smo siromašna zemlja, i nemamo ništa. Tek uz ogroman trud, dugogodišnje obrazovanje i beskrajno puno rada na talentu koji neki od nas imaju, možda i postignemo neki uspjeh.

Published in Ekran, April/May 2006

Written by Nika Bohinc

March 16, 2006 at 5:28 pm

Posted in B H S, Mirror

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: